POTRAGA ZA ZELENOM

U ovo junsko vrijeme uvijek se nekako ohrabrim i krenem u potragu za njom. Tražim je svuda uokolo. Po starim mahalama i novoizgrađenim  naseljima. U modnim favoritima za nadolazeće ljeto, kojima boja daje prepoznatljivu raskoš i vibrantnu svježinu. Svaka njena nijansa, od mint, kadulje do jarko zelene vrijede moje pažnje. Tražim  je u starim modnim časopisima: Burdi, Svijetu, Bazaru, Vougu, kao i u novim, ali ponekad i dnevnim novinama. U pogledu dječaka koji sjedi do prozora. Na obroncima Majevice, a spustim pogled i na Google map pa trčim za njom u daleke Kordiljere, Meksiko i na Kubu.Tražim je dok čekam u redu za vrele lepine. U mladim lubenicama; svaku kucnem tri puta, dok ne čujem njenu raskošnu zelenu boju. U isčekivanju plate za ovaj mjesec. Tražim je dok pišem priču o njoj. Tražim je i u mirisnim pantljikama nedozrelog paradajza na tezgama, ispred haustora. Svaku dodirnem i pomirišem, da vidim ima li zelene boje u njoj. U potrazi za njom zaboravim platiti poreznoj. Zaboravim da sam zaljubljena i da njenu boju ima i sama ljubav.

Možda ponekad zavirim i u daleka sjećanja, dok sam još bila djevojčica. Tražila sam je u voćnjaku, djedovih tek okrečenih stabala šljiva i krušaka, i u baštama naših komšinica. Zavirivala bih i obližnju šumu misleći da se tu skrila. Ali se nije pojavljivala, sve dok nije stigao onaj osjećaj sredinom maja da dolazi miris juna, s njenom bojom punom sunca i mirisa ljeta.Tada bih je pronalazila u očevom osmijehu ili bratovim pjesmama.

Danas je pronađem na ponekoj fasadi velike vile sa zlatnim nitima na staklima, prozora. Pronađem je i u sočnom zalogaju baklave s pistacijama, a i u pariškom makaronu. U cvrkutu zelene tigrice sa komšijskog balkona, koja me svako jutro pozdravlja.

Ohrabrio me ovaj miris svježeg vazduha i miris juna, da sam zaboravila da odnesem kući hljeba i maslina. Kada je ovo zvjezdano nebo počelo da se okreće? Niko to ne zna. A ja se vječito pitam, kada se zavrtjelo i donijelo sa sobom mirise dženneta?

Na ovakvom vremenu se u meni uvijek vraćala želja da pišem. Da pišem o nečem što čini da dišem duboko.

Postoji nešto tako lijepo u tebi, što me vraća ovom zelenilu.  Vraća me prirodi. Vraća me na početak. Vraća komšijama kojima smo zaboravili pokucati na vrata. Vraća me prijateljskim razgovorima i teferičima na zelenim livadama, pokraj hladnog vrela.

 

Da ne zaboravim, sebe na ovakvom vremenu, pronađem u zelenilu lijepe kratke riječi s dva glasa, nekada davno izrečene, na koju me podsjeti vjenčani smaragdni kamen na ruci.

DA SAM JA NEKO

EKSPULSIO!    PETRIFIKUS TOTALUS!     DIFINDO!

Ja nemam čarobni štapić.                          I ja nisam niko poseban.

Čarobne su riječi našeg vršnjaka Harry Pottera,  ali ja s njima ne mogu riješiti sve probleme koji prate mene i moje drugare.

Da sam ja neko!

Eh, da sam ja neko!

Sve što mogu je da živim sretno u virtualnom svijetu. Pokušavam da spašavam  svijet u realnosti jednako lakim POKUSAJIMA kao spasavanje svijeta u online igrama.

Ako želimo da riješimo probleme kao što su glad, siromaštvo, klimatske promjene, globalne konflikte, gojazanost, učenje na zanimljiv način školskih lekcija, sport na koji mi nemamo pravo u našoj školi, jer nemamo salu za fizičko vaspitanje  ili dvoranu za tjelesni odgoj, neko nam je to pravo uskratio, a ne zamo zašto, vjerujem da moramo da težimo onda igranju on line igara.

Mislim da dok igrate igrice osjećate se totalno cool. Emocionalana inteligencija je na vrhu, igrate fer play, želite da pobjedite, imate intezivnu koncentraciju, malu dozu straha od neuspjeha. Za to vrijeme neće niko prekršiti Dječiju Konvenciju ni u jednom segmentu.

A ja? Ja samo tu imam pravo da budem sretan, da budem pobjednik, da znam da neće niko vršiti nasilje i pokazivati autoritet  i moć. U igricama mogu da se bavim svim sportovima i da budem najbolji. U školi to ne mogu, jer se časovi za tjelesni ili fizičko, nemaju gdje održavati već od samog početka osnivanja škole.  A ja da sam neko napravio bi igrcu u kojoj bi svi moji drugari iz škole mogli da igraju sport, gdje bi mogli da budu ocjenjeni na pravi način, gdje bi mogli da se razvijaju spram svojih mogućnosti. Gdje bi kao prvo naučili lijepo da hodaju, gdje bi bili sigurni u svoje korake, korake nade da će kroz život ići sretni i zdravi. Gdje će naučiti šta znači zajednička igra, šta znači kad imaš svoju publiku, a ne da svaki dan dolaziš u školu uglavnom usamljen, ne sam, samo usamljen, jer niko ne navija za mene.

Epska pobjeda, sportska pobjeda je ishod koji je toliko izuzetno pozitivan da ne mozete zamisliti da je moguć dok ga niste postigli. Skoro je van granica mašte. I kad to postignete, šokirani ste otkrićem za što ste zapravo sposobbni.

Na žalost u svakodnevnom životu dok pokušavamo da riješimo hitne probleme, samo se osjećate kao „Nisam dobar u životu“. I to je problem koji imaju mnoga djeca. Osjećamo da u realnosti nismo tako dobri kao u igrama. I zato da sam ja neko, objasnio bi odraslima, šta nama učenicima treba.

I ne mislim dobri smo u smislu uspjeha, iako je to dio toga. Mi zaista postižemo više u svijetovima igara. Ali mislim i dobri u smislu motivisanosti da uradimo nešto bitno, inspirisanosti da sarađujemmo i radimo u zajednici. Vjerujem da kada smo u svijetu igara mnogi od nas postaju najbolja verzija sebe, neko ko će najprije pomoći i posvetiti se problemu koliko god je potrebno, neko ko će ustati poslije neuspjeha i pokušati ponovo. A u stvarnom životu, kada se susretnemo sa neuspjehom, kada se suočimo sa preprekama, često se ne osjećamo tako. Osjećamo se savladano. Osjećamo se skrhano. Osjećamo se anksiozno, možda depresivno, frustrirano, cinično. Nikada se tako ne osjećamo kada igramo igrice, to u igricama ne postoji.

I postoji ta epska priča, ta inspirativna priča zašto smo tamo, šta radimo. ustvari tamo dobijamo povratne informacije. Čuli ste za prelazak nivoa I plus jedan na snagu I plus jedan na inteligenciju. U realnom svijetu nemamo te stalne povratne informacije. Kad dođete u školu rijetki su profesori koji vas hvale, rijetke su osobe koje žele pravedno postupati.

Igrači su ojačani, to su pojedinci puni nade. Ovo su djeca koja vjeruju da su pojedninačno sposobna da promjene virtualne svijetove, a ne pravi svijet.To je problem koji pokušavamo da riješimo na Vijeću učenika, na času tjelesnog/fizičkog koje održavamo na polju dok kisnemo, dok preskačemo ogradu umjesto kozlić, dok se radujemo lopti koju nemamo gdje ubaciti, niti u gol, niti u koš. A volimo se igrati.

Nadam se da ćete se složiti samnom da su igrači ljudska resurs koji možemo iskoristiti kako bi se uradili poslovi stvarnog svijeta, a igra su moćna platform za promjene. Zaista se nadam da možemo da se udružimo I igramo igrice, kako bismo preživjeli na ovoj planeti još jedan vijek. Nadam se da ćete nam se pridružiti u pravljenju i igranju igara tipa školska sala za tjelesno da bar tu igramo kad ne možemo u školi, jer je nemamo.

ROKOVNIK

Kada je stara nana preselila na bolji svijet nista nije ostavila iza sebe, sem sestero djece, unucad, jedan stari bosanski tepih, vitrinu s visokim sjajem, Svetu knjigu, zlatan prsten sa safirom, pepito mantil i jedan stari rokovnik.

Naravno tugovalo se za nanom, i puno vremena je proslo u tuzi. Nije ona bila obicna zena. Znala je puno, onako iz zivota, kada si „tuhaf“, za cas te razvedri, one „ters“ ljude odmah nekako pretvori u mile, kada nesto boli ona zna lijek, kad ne bi nigdje, kafa s njom je kao da si otisao u veliki grad.

Naravno od svega sto je ostavila, nije se puno zurilo ko ce sta uzeti,  a nije ni bilo razloga, ali za starim rokovnikom, koji joj je poklonio najmladji sin, pred neku Novu godinu, gdje je postojao nekad davno, s prvim danima njegovog postojanja tacan Logo sinove firme, eh na njeg, su svi bacili oko. Rokovnik je bio toliko debeo da se jedva mogao obujmiti rukom, a nekada obican, skoro tanak, namjenjen za radnicke zborove, za biljeske sa sastanaka, s datumima Drzavnih praznika.

Nana nije znala latinicu, samo arabicu, ali ona i njena unuka su uz kafu listale tadasnje casopise „Svijet“, „Bazar“, „Nada“ i ko zna koje jos. Unuka je citala naglas i tada bi izkruzivale zanimljive clanke i lijepile ih u rokovnik. I tako dan za danom, list za listom i clanak za clankom, rokovnik je rastao i postajao magicni savjetnik za sve sto nisi znao. Iz susjednih kuca cesto bi zene navracale da pitaju kako se ono skidaju mrlje sa drveta, fleke sa tepiha, da li  ih treba skidati  od sezonskog voca ili cekati da prodje, pa tako prodju i fleke. Kako ocistiti kozne cipele, kako skinuti crvenilo sa koze ako vas ujedu buhe s macka ili psa, kako oguliti narandzu, a tek mandarinu? Kada piti med na taste, a kada ne. I tako, bezbroj savjeta sa divnim fotografijama u boji.

Ali negdje kada vec prodjete sredinu korisnih zapisa, sa velikom paznjom odabranih, pisala je i jedna anegdota.  „Kleopatra je osvojila Cezara tako što je odlučila da bude srećna. Najsrećnija zena na svijetu, u svakom trenutku koji provede sa njim. Cezar je tako pojam sreće, podsvijesno, vezivao za nju. I legenda kaže da je ostao sa njom jer se ni sa jednom drugom ženom nije tako slatko i toliko mnogo smijao.“

I tako nasljednica nanine agende, od nane je dobila najbolji savjet za cijeli zivot. Savjet kako biti sretna sa svojim muzem. Kako ga nasmijati, kako znati ne biti sama.

Nije ni rokovnik samo rokovnik. Obicne stvari mozete ako znate pretvoriti u blago koje svakim danom postaju jos mocnije.

Znala je nana kako svjedociti zivotu. Ko je razumio shvatice.

NEKAKO S JESENI

Nekako s jeseni osjetim da sve ima smisao.

Prije toga zivot je u zurbi…docekaj i raduj se vjesnicima proljeca, i polako isprati zimu. Cekaj i gledaj  svaki dan kako se polako pakuje. Kako poneka pahulja se skriva da bi je Sunce pretvorilo u predivan cvijetak – visibabu. Iscekuj tu njihovu Snjeznu kraljicu da pokupi svaku kapljicu zime. Pa onda dugo toplo bas toplo, ljeto. Odlasci na izletisata i teferici kao nekad, putovanja na more. Izaberi kostime, peskire, japanke, uhhh one su obavezni detalj po mogucnosti u raznim bojama, gumice za kosu sve varijante koje je Kina ponudila za ljeto. Biraj po trznicama voce i domace i tropsko da napravimo vocni kup, salate i ko zna koje sve vazdusaste ljetne kolacice, sve u nadi da prevarimo dug dan i vrelinu. Bude i sladoleda domacih i kupovnih. Uglavnom preslatkih poslije kojih ne znas da li bi opet rucao-potreba za slanim zalogajem ili bi samo pio vodu jos dugo.

A onda da i ne osjetis, stigne nekako kao iz predosblja u dnevnu sobu ta predivna gospodja Jesen. Osjetim blagu najezdu srece u dusi. Nekako smireno ti ponudi osjecaj da je zivot pred tobom. Da ne moras biti iznerviran, pa jos je jedna skolska godina tek na pocetku. Sve je pristiglo i ceka da te obraduje i podsjeti da svaka kisna kapljica nije obicna, da svaki opali list u bojama nije obicni, da svako gnijezdo nije napusteno pa vrapci su jos odavno dobili kljuceve od lastinog stana. Zaista nije nista tek samo obicno. Neobicne su bundeve koje svaki cas cekaju da se pretvore u cudo, ali ljudi su na to zaboravili…vibriraju jako nisko, pa se carolija ne moze dogoditi, neobicni su kesteni koji pucketaju na vatri, neobicni su sesiri na glavama lijepih zena, neobicni su kisobrani skupocjeni ili onu za jednokratnu upotrebu sa uzorcima predivnih cvjetova, a tek kostimi za zadnju noc u mjesecu oktobru, eh to je tek prica.

Moj novi pashmina sal iz Lindexa naravno animal print–tigar i beretka su sastavni dijelovi mog jesenjeg  outfita. I cine me nekako smirenom. Dan posvecen mom poslu je takodje u Jesen. Dan ucitelja! Nasi rodjendani su, u jesen.

To obiljezava moju jesen koju volim bas zbog svih dogadjanja punih divnih emocija.

STRAH, KAD MINE OD KUHINJE

Od malena nas uce da budemo dobre u svemu.  Dobre kcerke, dobre ucenice, sestre, drugarice, pa i komsinice. Kad malo odrastemo same nekako ucimo sebe, da budemo lijepe, moderne sa stilom…da kupujemo modne magazine, zurnale sa agresivnim naslovima koji upucuju sta treba odmah uciniti tipa „I MUST“, a u sustini uspjeh je to ne uciniti, nesto vise kasnije, ucimo sebe da budemo elokventne, da smo zene za cjelozivotno ucenje, da imamo slike na drustvenim mrezama sa putovanja, da smo zene sa sto vise odslusanih seminara ili  da smo predavaci na seminarima, uglavnom da smo sa sto vise certifikata u cv-iju, da smo zene vise biracko tijelo, a ne glasamo za zene…

A onda, u svemu tome sto nas uce roditelji, prijatelji ili samo okruzenje, nazire se i sam light motiv zivota, da smo zaljubljene,  to nekako samo dodje po defaultu…i to pozeljno je SRETNO!

I tada ta zaljubljenost treba da traje. Da ta zaljubljenost zivi u procesu i da predje u Ljubav.

Ljubav treba dom. Dom u kojem ce ona da zivi, poput srca ili prostora za zivot gdje ces kuhati i hraniti se. Nema doma bez hrane.

E to znamo…ali nas obicno tome ne uce. Odustajemo da svojoj djeci ostavimo u amanet  nanine, bakine ili cak nase, rokovnike u kojima su recepti iz nekadasnjih casopisa za zenu „Bazar“ili “Svijet“, recepti pisani uz kafu kad dodjete u goste, recepti kucani na „Olimpija“ masini na karo papiru iz neke kancelarije  preduzeca koji sada i ne postoje, recepti pozutjeli i kojima nedostaju coskovi.  Vazno je samo da kao radis, da imas nekoga sa sobom, da imas porodicu, da si samostalana…ali ne kazu da najvazniji  sastojak svakog recepta ako ga uopste imas, je Radost. Strah kad mine od kuhinje, on ustupa mjeto Radosti, radosti boravka bas u kuhinji. Radost mirisa koji dopire iz rerne. Radost iscekivanja da nadodje tijesto mirisnog hljeba, ili dobrih kiflica sa susamom, radost brzog ustajanja iz fotelje da  ispunis zelje sebi ili svojoj Ljubavi, kada pozelis nesto da  napravis sto se u slast pojede, ili sta vec  „prahne“. Ne uce nas da se igramo sa tijestom. To je najkreativnija igra. Vjerujte mi. Vazno je igrati se. Najvaznije! Jer kad se igras nisi posmatrac zivota. Tada zivis zivot. Zivis i hranis svoju Ljubav. Lako je i pozvati kucnu dostavu, skoknuti do marketa…ali…

Tvoja radost igre, doprinosi osmijhu tvog muza. Ma koliko se iznenadjivali lijepim i manje lijepim, mada tvoj muz se po hiljadu puta nasao u cudu, pored tebe, nema ljepseg iznenadjenja kada ti uputi osmijeh  dok sretno jede ono sto ste  Vi u igri napravili.

TORBICA

Citajuci pricu Sanje Pilic o zeni koja je jednog dana odlucila promijeniti nacin zivota a to je ujedno znacilo preci sa velikih torbi na upotrebu malih, bila sam fascinirana.
Za mene  i moj nacin zivljenja prosto to je bilo ne moguce. Izaci iz stana a ne ponijeti sa sobom sve… Sve, bas sve. Ne znam da li bih mogla dan provesti bez odabira mojih sitnica koje s velikom ljubavi cuvam i slazem u torbu. Torba je nekada kozna sa bezbroj dzepica, nekada sa zlatnim karikama koje idu na rame, nekada sa dva remena a nekada sa jednim…torba je nekada platnena sa cvjeticima, nekada u paru s baletankama. Ali svaka “velika”.
Toliko velika da su u njoj pregrade raznih velicina, raznih oblika nasivene ili  usivene u podstavu. I cudno u njih stane sve sto pozelim. Sve sto me cini kompletnom. Sve sto mi izmami osmijeh cim osjetim potrebu da se vratim u svoj svijet. Notes u koji zapisujem svoje misli, notes u kojem pisem svoje pripreme za sat, notes u kojem biljezim recepte Ili notesi mali, posve mali gdje zapisem sta kupiti samo tog dana. Notes sa satnim protokolom, sedmicni i dnevni. Futrola sa posebnim design on za naocale sa dijoptrijom i futrola za naocale za sunce. Parkerova limena pernica u kojoj je kaligrafsko naliv – pero, par patrona, tehnicka zlatna olovka i kutijica sa 0,5 grafickim spicevima. Novcanik sa karticama. Uvijek je malo deblji jer osim kartica i novca u kesu u njemu su i fotografije muza, kcerke i macka. Neseser za sminku samo osnovnu kao recimo cetkica za rumenilo, alajner i ruz uz sjaj. Naravno i malo ogledalce za podsjecanje na Ajfelov toranj bolje receno na Paris. Jos jedan “She”- tigar, animal print, u koji spakujem punjac za tablet i punjac za mobitel uz usb produzetke. Kad malo bolje razmislim ne izostavim ni par gumica za kosu jer mi je cesto u pundji, mada uvijek izadjem sa spustenom kosom u loknama ili ispeglana. Parfem u manjoj bocici svakako je u torbi. Komplet za manikir u vidu slatke umiljate crne mackice sa Svarovski kristalicima. Zna se naci u mojoj velikoj torbi i poneki lak za nokte tek toliko da doradim ako sta ne bude valjalo. Mala Tapper kutijica za sendvic ili moj slatkis u paru sa istom termosicom. Poneki racun za struju ili telefon i dva privjeska sa kljucevima od stana i posla.
Nevjerovatno sve te moje male sitne radosti sad stanu na jedan softver i sve to poneses na tabletu…
Zaista nevjerovatno…notesi, fontovi kakvih pozelis oblika i velicina slova, aplikacija u kojih stane bezbroj tema sa podtemama, biblioteka koju punim svakim danom i citam dok se vozim, dok setam, dok kupujem u TC …svi linkovi gdje i sta kupujem. Naravno tu su uvijek albumi fotki kcerke na svim eventima koje posjecuje, albumi nas dvoje, i macora Willija u svim momentima.

Naravno i dalje sve to nosim, pravim odabire u elektronskoj verziji i jako me cine sretnom sve moje male torbe.

I zaista s malom torbom i problemi se smanje.